SARAJEVSKI HEROJI

05.01.2010.

Mehmed (Munir) Mešić

 

1967. – 15.10.1994.

 

 

Mehmeda Mešića Mešu nisam lično poznavao, ali bilo je dovoljno da čujem šta o njemu misle njegovi saborci i komšije pa da istog momenta shvatim da smo ostali bez hrabrog i prekaljenog borca, plemenitog i čestitog sina, supruga, oca i brata i da njegov odlazak doživim kao odlazak nekog koga sam dugo poznavao i cijenio.

Kada je počeo rat Meša je od prvog dana, zajedno sa svojim ocem i drugovima iz Nahorevske ulice uzeo pušku i pošao da brani svoje Sarajevo i Bosnu. U svemu je bio među prvima, zbog čega je bio i omiljen kod svih onih koji su ga poznavali, a posebno među svojim saborcima iz Blekinog potoka, sa kojima je zajedno branio svoj voljeni grad. Nikada se nije „izvlačio“, pa ni u septembru kada je trebalo ići na teren. Zajedno sa ocem i drugovima iz 4. motorizovanog bataljona pošao je na Čemersku planinu, da učestvuje u presudnim bitkama za odbranu dijela naše i njegove BiH. Kao i uvijek, na rastanku sa svojima, šalio se i smijao kao da ide na izlet. Vjerovao je da će se brzo vratiti i ponovo u krilu držati svoju miljenicu, plavokosu, trogodišnju kćerkicu. Ali, nije se vratio. Negdje na Moševačkom brdu ugasio se jedan pogled i jedan osmjeh. Ugasio se jedan život iz kojeg je uvijek izvirala toplina i svijetlost. Svi koji su poznavali našeg Mešu govore o njemu sa poštovanjem i divljenjem, ali i tugom što on više nije među nama.

Bio je pravi vjernik. Na sva pitanja imao je odgovore, a njegov lik je krasila plemenitost i dobrota. Volio je da se šali, a ako bi mu se pri ruci našla harmonika, koju je on, inače, odlično svirao, onda bi svoju vedrinu prenio na drugove i popravljao im raspoloženje, čak i u najtežim trenutcima. Takav je bio i prema svojoj supruzi i kćerki. Oca, s kojim je od prvog dana zajedno u rovu, i majku je posebno cijenio i volio. Nikada od njega nisu čuli ružnu riječ, niti su imali razloga da se stide zbog svog Meše. Uvijek je bio uzoran i čestit, ponos svoje porodice i čitave Nahorevske ulice. Ali kao što obično biva uvijek oni najbolji prvi odlaze.

U subotu, 8. oktobra 1994. godine, otišao je dobrovoljno, da pomogne borcima 15. motorizovane brigade, pri učvršćivanju novih položaja na Moševačkom brdu. Drugovi iz jedinice su ga molili da ne ide, jer nije bio na spisku za odlazak, ali ih on nije poslušao. Uvijek je htio da bude tamo gdje je najteže. I onda, iznenada, fijuk granate kroz vazduh, strahovita eksplozija i nekoliko života manje. Među teškim ranjenicima bio je i Meša. Hitno je prebačen u zeničku bolnicu gdje su doktori učinili sve što su mogli da bi mu spasili život. Nisu uspjeli.

Preselio je na Ahiret 15. oktobra 1994. godine u dvadesetsedmoj godini, a sahranjen 18. oktobra, u svom rodnom Sarajevu, na groblju „Lav“. Svima koji su ga poznavali, a posebno njegovim najdražim, ostala je neizmjerna tuga i ponos što su ga takvog imali.

Dragi naš Meša. U srcima tvojih drugova i tvojih najbližih, živjećeš dokle god ona budu kucala. Otišao si na Ahiret kao šehid, a šehidi nikad ne umiru. Oni su vječni. Neka ti Allah dž.š. podari lijepi Džennet i neka je rahmet tvojoj duši.

 

 

E.L.

Ratni bilten „Prodor“, 1995

 


................

 

 

 

KORIGUJ / DOPUNI PODATKE O BRANITELJU


………………




___JEDINSTVENA BiH___