Halid (Hamid) Kolar
1948. – 06.01.1993.
Borac Halid Kolar bio je jednostavan i skroman čovjek, dobrotom i ljubavlju prema ljudima obdaren. Od početka rata pripadnik je OS RBiH, a svoj patriotizam, hrabrost i neustrašivost dokazao je u pofaličkoj bici, na Zlatištu, Dobrinji, Mojmilu i svuda gdje je učestvovao kao dobrovoljac – pripadnik interventnog voda. Uvjek je bio među prvima, i kada je trebalo kopati rovove i kada je trebalo „stisnuti obarač“. Smrt ga je zatekla na dužnosti komandira jednog odjeljenja u bivšoj Sedmoj brdskoj brigadi. Poginuo je 6. januara 1993. godine u akciji na Malu Kulu na Mrkovićima, a tijelo mu je, nakon 16 mjeseci neizvjesnosti razmjenjeno 5. maja 1994. godine. Sahranjen je na groblju Budakovići.
Tog kobnog dana zadnji put je viđen sa puškomitraljezom u rukama na samom ulazu u Malu Kulu. Njegove zadnje riječi, upućene saborcu, su bile „Protjeraćemo četnike do Srbije!“
O rahmetli Halidu priča nam njegova supruga: Bio je miran, tih i skroman čovjek, ali za borbu protiv agresora opredjeljen do kraja. Našeg sina, koji je tada imao 18 godina, od prvih dana je vodio na liniju, mene je angažovao da šišam borce, a da je mogao i kćerku bi uključio u odbranu. Kao priznati stručnjak u bivšoj Jugoslaviji na poslovima montiranja svih vrsta centralnog grijanja bio je pozvan da radi za UNPROFOR, ali je tu ponudu bez razmišljanja odbio riječima: „Ja ne mogu da zarađujem dok moj narod gine i dok je moja država u krvi!“ Inače, kad nije bio u akciji, ljudima je besplatno priključivao plin, pravio grijače ili iz našeg bunara u avliji mnogima crpio vodu, a na leđima je u bolnicu odnio i svoju bocu kisika kada je čuo za njihov apel. Bio je vjernik i uvjek je govorio: „Idem u ime Allaha dž.š. Biće bolje, neko će uživati, ne moram ja. Dužnost mi je da zaštitim svoju djecu i ovaj narod.“
Halidov sin, kao pripadnik naše brigade, nastavlja putem kojim je nesebično krenuo njegov otac. Pamti očeve riječi da nikada ne okreće leđa agresoru, da se jednom gine i da ovo zlo koje nas je snašlo moramo sami uništiti i od njega se odbraniti.
I pored duboke boli porodica Halida Kolara mora biti ponosna što je za supruga, oca i brata imala takvog ljudinu, koji će kod mnogih ostati u dostojanstvenoj i trajnoj uspomeni, a koji je u temelje naše jedine domovine ugradio ono najvažnije – svoj život.
M.Š.
Ratni bilten „Sloboda“, 1993
…………….
